Riječi, riječi, riječi

Oduvijek sam vjerovao da me politika ne zanima u specifičnom smislu, tj. u tome da bih se njome praktično bavio ili pak da bih raščlanjivao njezine ključne ljude i događaje. Kad se danas osvrnem na ove nasumične bilješke, ispada, začudo, da me upravo ona, uz religiju, najčešće poticala na ova nesuvremena razmatranja, kako bi rekao Nietzsche. Očito je da je ona naš usud, zauvijek neispunjena, ili neispunjiva karma, i da je vrijedno svakoga napora nastojanje da se od nje emancipiramo, da se otmemo gotovo mehaničkoj zadanosti njezine kobne dijalektike. Rado bih da mogu ponoviti kao stvarnost Ujevićev znameniti stih: Povijest mora biti pregažena. Bojim se da u tome nisam bio uspješan i da povijest gazi mene.